Vuk Drašković - četnik i ratni zločinac
Kako, kad i gde je formirana Srpska garda Umrli zajedno s Giškom Iako tretirana kao paravojna formacija, okupila je oko 40.000 ljudi starijih od 18 godina, proverenih na posebnim psiho-fizičkim testovima Na liniji razdvajanja u Gospiću, s njim je praktično umrla i Srpska garda. Đorđe Božović Giška izdahnuo je kada je ušao u dubinu hrvatske teritorije, napušten od tri tenka tadašnje JNA koji su se, umesto da mu čuvaju odstupnicu iz, do danas nejasnih razloga, jednostavno povukli. Giška je tog 15. septembra 1991. godine, na 36. rođendan, više puta napuštao zaklon pozivajući pomoć. Kad se poslednji put našao na brisanom prostoru, pogodila su ga tri hica. Umro je na rukama svog sinovca, takođe borca Srpske garde, Milovana Mićkovića, jedinog svedoka njegove pogibije, koji je tada i sam bio ranjen. Sve vreme postojanja, od jula 1991. godine, s početkom prvih ozbiljnijih sukoba u Hrvatskoj, Giškina vojska tretirana je u Srbiji kao paravojna formacija. Prema Zakonu o narodnoj odbrani, koji je Skupština Srbije usvojila 18. jula 1991, precizirano je da se državna vojska može popunjavati dobrovoljcima, ali je i zacrtana zabrana formiranja posebnih snaga. Za one koji bi, uprkos zabrani, ipak organizovali paravojsku, predviđena je kazna od 60 dana zatvora. Na ovu zabranu Garda je odgovorila saopštenjem: "Nikakvim zakonom koji je izglasao komunistički parlament ne može se suzbiti odlučnost srpske omladine da Srbija dobije srpsku vojsku koja će biti neideološka, izvanredno obučena i predvođena sposobnim komandantima". Iako se neprekidno insistiralo na nestranačkom karakteru Garde, nesporna je činjenica da su 80 odsto vojnika bili članovi SPO, dok među 40.000 ljudi (koliko se pretpostavlja da je bilo gardista), nije bilo nijednog člana SPS-a. Koordiniranje aktivnosti Garde na sebe su preuzeli upravo bivši telohranitelji Vuka Draškovića među kojima je, pored Đorđa Božovića Giške bio, danas takođe pokojni, Zvonko Osmajlić (s fronta se vratio posle ranjavanja na gospićkom ratištu). Giška je okupio dobrovoljce iz Hrvatske, BiH i Crne Gore. Pripremani u kampovima u okolini Beograda, štampa je prenosila da su trenirani i u kampu "Savača" na obalama Borskog jezera. Po početku prvih akcija Garde, niko nije sporio da akcije koordiniraju čelnici SPO i ove vojne grupacije. Ipak, prema rečima Zorana Kojića, portparola, prevagu je imao Glavni štab. "Tako je SPO predlagao da se na front šalju samo stariji od 27 godina, što Štab nije prihvatio jer, kad je napadnuto srpstvo, svi moraju da ga brane. Tako su gardisti postajali svi iznad 18 godina", objasnio je Kojić. Osim godina starosti, zainteresovani za ulazak u Gardu morali su da dokažu da nisu skloni drogiranju i kriminalu, zbog čega su prolazili proveru kod lekara, psihologa i odgovarajućih instruktora. Pritisak u Srbiji na čelnike Garde kulminirao je avgusta 1991, kad je "više desetina pripadnika SDB", prema saopštenju SPO, opkolilo hotel "Slavija" u Beogradu, pokušavajući da uhapse Božovića. On je uspeo da umakne kroz prozor kockarnice, gde je bio u trenutku opsade hotela, dok je MUP dan kasnije saopštio da je "bila u pitanju rutinska policijska akcija u borbi protiv kriminala". Dan pre ovog incidenta, ispred svoje kuće u Beogradu ubijen je Branislav Matić Beli, jedan od najpoznatijih aktivista Garde. Do danas ubice nisu pronađene. Srpska policija suočila se s Giškinim gardistima u vreme sukoba na vukovarskom ratištu, kad je grupu dobrovoljaca sprečila da pređe Dunav na putu ka Slavoniji. Posle Giškine smrti, upravljanje Gardom preuzeo je Branko Lainović, Božovićev prijatelj i saborac. Na čelu ove vojske ostao je do decembra 1991, kad ceo Glavni štab podnosi ostavke, objašnjavajući to željom da se izbegne sukob sa SPO i "pojedinim neodgovornim i nerazumnim članovima" ove partije. Lainović je ubrzo izazvao skandal, optužujući Danicu Drašković u emisiji "Aktuelnosti" na TV Beograd, tvrdeći da je preuzela upravljanje SPO-om od Vuka Draškovića, te da je pokušala da od Garde napravi partijsku vojsku. "Htela je da bude moja zvezda, tj. zvezda srpske garde, a ja sam moju zvezdu skinuo pre 20 godina". Vuku Draškoviću zamerio je zbog zaokreta ka "mirotvoračkoj politici", a posebno zbog izjave predsednika SPO da ga "Garda ne zanima ništa više nego JNA", jer su i mnogi vojnici članovi njegove stranke. Rođen za smrt Milena Božović, Giškina majka, nikad se nije pomirila sa zvaničnom verzijom o pogibiji svoga sina. Ona je javno iznosila sumnju da je ubijen po naredbi iz Beograda. "Moj sin je rođen za smrt i smrt ga je uzela. Otišao je da pogine tamo gde je bilo najdalje i najopasnije. Pao je u jurišu. Vojska ga je ostavila bez zaštite. Gađali su ga sa svih strana i nije mu bilo spasa", rekla je Milena Božović. Sam Giška najpre je radio u SDB-u, koji je napustio da bi prešao u SPO. Tu je najpre organizovao obezbeđenje Vuka Draškovića, da bi posle devetomartovskih demonstracija napustio taj posao. Branko Lainović tvrdio je da je još tada Giška došao u sukob s Danicom Drašković, jer se usprotivio njenoj želji da pozove masu na upad u Skupštinu Srbije. A pre svega ovoga, Giška je bio simpatizer Slobodana Miloševića. "Miloševićevu sliku sam u početku držala među ostalim svecima kao ikonu, dok je Giška čitao 'Godine raspleta' kao sveto pismo. Kasnije je shvatio da je Milošević okružen mnogim pogrešnim ljudima, bezličnim ličnostima, koji umeju samo da podržavaju svog vođu", sećala se Milena Božović.

Srpska garda, partijska vojska SPO Beograd - Gotovo sve što je o Srpskoj gardi ikada dospelo u javnost treba uzimati sa velikom dozom rezerve, od načina osnivanja i obučavanja do broja vojnika i angažmana. Epski raspoložen, jedan od njenih osnivača Vuk Drašković reći će da je "to vojska duše devojačke, ponašanja svešteničkog, a srca Obilića". Možda je Draškoviću neko i poverovao, tek, izvesno je da su ovu paravojnu formaciju, uz njega i njegovu suprugu Danicu Drašković, osnovali razočarani miloševićevci Đorđe Božović - Giška, poznat po kriminalnom bekgraundu i vezama sa Državnom bezbednošću i njegov nerazdvojni prijatelj glavni finansijer Branislav Matić - Beli, bivši kriminalac, vlasnik nekoliko auto - otpada u Beogradu. POČETAK 9. MARTA Matić i Božović su do poslednjeg dana života bili vatreni espeovci; ovekovečeni su na brojnim snimcima sa mitinga SPO i opozicionih demonstracija 9. marta 1991. godine, kada su, prateći Vuka Draškovića, "probili sve obruče", uključujući i kordon policije ispred bioskopa "Jadran" na Trgu republike. Matić je ubijen avgusta 1991. godine, ispred svoje kuće, u jednoj od prvih zaseda koje će docnije biti nazvane "beogradska sačekuša". Ubila su ga u unakrsnoj vatri dva napadača, ispalivši tom prilikom 27 metaka iz automatskog oružja. Božović je poginuo na svoj 36. rođendan 15. septembra 1991. u okolini Gospića. Njegova smrt se i danas mistifikuje; navodno je dobio metak u leđa. Oficijelna verzija je pogibija od snajperskog metka. Posle Božovićeve pogibije, Garda se povlači sa ratišta, neki od ratnika ostalu u formacijama koje čini srpsko stanovništvo. Gardu preuzima Branislav Lainović - Dugi koji se vrlo brzo posvađao sa Vukom i Danicom Drašković. Čuje se o akcijama Garde u istočnoj Bosni. KAMP KOD BORSKOG JEZERA Srpska garda je imala kamp za obuku pored Borskog jezera; navodno je kroz nju prošlo 40 hiljada ljudi koji su, pričalo se, morali da ispune stroge psihofizičke uslove. Među dobrovoljcima bili su i Srbi iz Hrvatske i Hercegovine. Ova paraformacija osnovana je u julu 1991. godine i izvesno je da je imala prećutnu podršku Miloševićeve vlasti, iako se jedan incident u kockarnici hotela "Slavija" opisuje kao neuspeli pokušaj debeovaca da uhapse Đorđa Božovića (skočio je sa drugog sprata). Srpski pokret obnove nije negirao da ima ključnu ulogu u akcijama Garde, ali je kasnije, izgleda, ključnu ulogu preuzeo Glavni štab, nakon sukoba oko starosne granice za učešće u ratu (SPO je predlagao da to bude 27 godina, a Štab 18). Do danas ni protiv jednog pripadnika Srpske garde, za akcije ove paraformacije, nije podignuta optužnica za ratne zločine, ni pred domaćim sudovima, ni u Haškom tribunalu. - U Srpskoj gardi kriminalnu prošlost imao sam ja, imao je pokojni Branislav Matić... Čovek prošlost ne može da promeni. U Srpskoj gardi, ja vam se zaklinjem, ne postoje kriminalci. U svim oslobodilackim i pokretima otpora u svetu, u prve borbene redove uskakali su nacionalno opredeljeni "kriminalci" i davali nemerljiv doprinos, i to doprinos kakav samo oni, u takvim uslovima, mogu dati - izjavio je Božović neposredno pred pogibiju.

Petnaest godina »prvom poslijeratnom četniku« Opačić je bio član i jedan od osnivača Srpske dobrovoljačke garde koju je, pod okriljem SPO-a, formirao Đorđe Božović Giška za rat u Hrvatskoj. Kad je Giška ubijen u Gospiću 15. septembra 1991. godine, zapovijedanje gardom preuzeo je Novosađanin Branislav Lainović Dugi, blizak Opačićev prijatelj, koji je u ožujku 2000. ubijen po nalogu, kako je nedavno otkriveno, šefa Zemunskog klana Dušana Spasojevića, osumnjičenog i za organizaciju ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića NOVI SAD, 10. prosinca – »Prvi poslijeratni četnik«, kako ga je tisak u Srbiji prozvao početkom devedesetih, novosadski narkodiler Nenad Opačić (42), osuđen je u ponedeljak u Okružnom sudu u Novom Sadu na petnaest godina zatvora za pokušaj ubojstva Miladina Suvajdžića, počinjenog u sudnici zašiljenom »zirodent« četkicom za zube i otmicu Mladena Marića u veljači ove godine. U kaznu mu je uračunata i presuda na tri i pol godine zatvora, izrečena na ponovljenom suđenju za prodaju pedeset grama heroina narkomanu Lazaru Neckovu 18. kolovoza 1995. godine. Nenad Opačić bio je središnja figura u gotovo svim novosadskim aferama, prije svega zbog veza s predsjednikom Skupštine Vojvodine, Nenadom Čankom i srpskim kraljem šećera, Čankovim kumom, Miodragom Kostićem. Javnosti je postao poznat početkom devedestih kad se pojavljivao na mitinzima Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića. Bio je član i jedan od osnivača Srpske dobrovoljačke garde koju je, pod okriljem SPO-a, formirao Đorđe Božović Giška za rat u Hrvatskoj. Kad je Giška ubijen u Gospiću 15. septembra 1991. godine, zapovijedanje gardom preuzeo je Novosađanin Branislav Lainović Dugi, blizak Opačićev prijatelj, koji je u ožujku 2000. ubijen po nalogu, kako je nedavno otkriveno, šefa Zemunskog klana Dušana Spasojevića, osumnjičenog i za organizaciju ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića. Spasojević je također ubijen mjsec dana nakon Đinđićeva ubojstva u akciji srpske žandarmerije. Akcija je bila prikazana i na TV–u, no, mnogi još uvijek sumnjaju u njezinu autentičnost. Nakon raspada garde i raskidanja svih veza s SPO-om, nakon što je Lainović otkrio da strankom, zapravo, upravlja Draškovićeva supruga, Opačić se učlanio u Đinđićevu Demokratsku stranku. Bio je među ljudima koji su dočekali Đinđića na beogradskom aerodromu po njegovu povratku iz Crne Gore, kamo se sklonio za vrijeme NATO-ova bombardiranja. Poslije pobjede DOS-a na izborima 2000. Opačić je napustio Demokratsku stranku i posvetio se privatnim poslovima. Suvlasnik je avio-kompanije na Novoj Gvineji i član konzorcija »El finansijero« na Cipru. Navodno je do uhićenja trgovao naftom. Htio je sagraditi golemu benzinsku crpku na skupom terenu tik do Novosadskog sajma, a u posjed terena došao je na spornoj aukciji, eliminiravši kokurente oružanim prijetnjama. I pored sveg bogatstva, koje mu se pripisuje, ništa od nepokretne imovine nije uknjiženo na njegovo ime. Sredinom osamdesetih je osuđen na pet godina zatvora zbog razbojništva, nešto je odležao, da bi ta presuda nakon pravomoćnosti bila ukinuta. Još uvijek vodi spor s državom za basnoslovni iznos kao odštetu za dane provedene u zatvoru. Uglavnom, uhićen je 27. veljače ove godine pod sumnjom da je dva dana ranije oteo 33-godišnjeg sitnog kriminalca iz Iriga, Mladena Marića. Spomenuti Marićbivši je pripadnik specijalnih jedinica Vojske Srbije i Crne Gore (72. specijalne brigade i 63. padobranske divizije) i veteran svih srpskih ratova. Držao ga je zatočenog u jednoj od prostorija restorana »Mikelo« u Veterniku (vlasništvo nogometnog kluba »Veternik«, čiji je Opačić predsjednik) i mučio ga ne bi li iz njega izvukao imena ubojica njegova bliskog suradnika Uglješe Ljubojevića. Ljubojevića su zbog preuzimanja tržišta heroina ubili pripadnici suparničke kriminalne skupine poznate pod nazivom »Firma«, koju je na teritoriju Novog Sada organizirao Dušan Spasojević, a koja je bila pod izravnim nadzorom Miladina Suvajdžića. Zanimljivo je da je i Opačićevu skupinu, kojoj suđenje pred Specijalnim sudom za organizirani kriminal treba početi iduće godine, organizirao Spasojević, koji je po potrebi te dvije skupine svađao i mirio.

TKO JE VUK DRASKOVIC Hrvatska vlada opet je nedavno najavila intenzivne razgovore s Beogradom i u idućih mjesec i pol oćekuju se mnogi susreti radnih skupina. Kao završnicažnajavljuje se posjet Ive Sanadera Beogradu (Vjesnik, 16. listopada). Zato je dobrodošla knjiga Ivice Relkovića »Haaški recital Vuka Draškovića« (Susret, Zagreb 2004.; na naslovnici je naznaćeno da je besplatna), jer Vuk Drašković kao ministar vanjskih poslova SiCG sigurno neće izostati kao važan pregovarać sa srbijanske strane. Za hrvatske pregovaraće i za širu javnost, vrlo je važno znati s kim se pregovara. Misliti kako o Draškoviću sve znamo, bilo bi prepotentno, a na to upućuje i Relkovićeva detaljna analiza Vukovih tzv. književnih djela, izjava, govora i intervjua od 1970. do danas. Riječ je o vodećem velesrpskom ideologu, a taj kao pravi vuk 'dlaku mjenja ali čud nikada'. Relković na 250 stranica rašćlanjuje i pomno analizira Draškovića. Dokazuje njegovo protuslovlje i nevjerojatnu mržnju koju svojim djelima širi prema Hrvatima. Za Vuka su Hrvati samo ustaše i ništa više! A u novije vrijeme lukavo pokazuje novu ćud i retoriku o potrebi mirenja – tipićno bizantinski. Vuk s maslinovom granćicom nudi povlaćenje svih međusobnih tužbi za ratne odštete i kaže: »Donijet ćemo poruku i želju Srbije i Crne Gore da granice između naših država budu na mapama, ali da se ne osjete na terenu«, kako bi se uspostavilo novostaro stanje: »na isti naćin na koji smo to ćinili dok smo živjeli u istoj državi«. Genocidne misli Drašković je uvijek isticao žestoku mržnju prema Katolićkoj crkvi, Kaptolu i Vatikanu, a posebno pisao laži o kardinalu Alojziju Stepincu. Odmah na poćetku knjige »Haaški recital Vuka Draškovića« pokazuje se kako dotični ima i genocidne misli, jer a »simpatijom iznosi podatak da su četnici u Drugom svjetskom ratu planirali likvidacije segmenata hrvatskog stanovništva u interesu i hrvatskoga i srpskog naroda! « u što uključuje i »deo nacionalističke i katoličke inteligencije «! Relković razotkriva Vuka u svjetlu poznate velikosrpske propagande i u »igri« stalna povećanja broja srpskih žrtava, kako bi se mržnja prema Hrvatima što više produbila. Autor je uložio i poseban trud u analizu Vukovih misli iz njegovih romana. Detaljno je proučio cijeli Draškovićev tzv. književni opus. »Nož« (šest izdanja), »Molitva« (tri izdanja) »Koekude, Srbijo« (tri izdanja), uz najnoviji roman »Noć đenerala«, tiskani su u golemim nakladama. Vuk je uz Dobricu Ćosića najčitaniji suvremeni srpski autor, a njegov recenzent Ratko Božović potvrđuje »stotine hiljada čitalaca« njegovih knjiga. Nijedan tip Draškovićevih junaka nije tako precizno ocrnjen kao lik katolićkog svećenika, piše Relković. Zato je znatan dio »Haaškog recitala«, posvećen tome kako bi se preciznim citatima upozorilo na prvobitnu Vukovu poruku o potrebi likvidacije hrvatske katolićke inteligencije. I to Relković dokumentirano dokazuje. Izvodima iz knjige »Molitva« prva dolazimo do Vukova morbidnog uma koji (srpskom) čitatelju imputira najprije odvratnu razvratnost katoličg svećnika, ne bi li opravdao njegovo sakaćnje i klanje na najjezovitiji načn. Gadljiv opis ćina klanja svećenika, odvratna radnja, vrijeme, mjesto i ime žrtve don Ilije Tomasa, indentični su stvarnom događaju iz Drugoga svjetskog rata u mjestu Klepce (Hercegovina). No istina je izokrenuta, prema srpskom pravilu »laž na laž – nešto će ostati«. Na pravu istinu Relkoviæ upozorava citatom svjedoka. Nažalost, Vukov scenarij klanja u mnogim mjestima u Hrvatskoj i BiH ponovio se u posljednjoj srbočetničkoj agresiji. Nije teško zakljućiti kako je i Vuk svojom mržnjom tome pridonio. Zato Ivica Relković Vukovim povijesnim krivotvorinama opravdano upozorava na njegov opasno poremećen um. Relković, napokon, zaključuje kako je Vuk predugo slao signal »poželjnosti takva zločina «, kako bi najednom glumio mirotvorca. Kako »Nož« i »Molitva« nisu samo opake iznimke, potvrđuje se i u romanu »Noć đenerala« (Beograd, 1994.). Rehabilitacijom Draže Mihajlovića, Vuk i tu falsificira činjenice. Uvlači Albance kao Dražine egzekutore, izmišlja suradnju partizana i ustaša protiv četnika, tvrdeći kako su èetnici Nijemcima nanijeli više gubitaka nego itko drugi u Europi.Katolićki intelektualac Ivica Relković na početku svoje nove knjige »Haaški recital Vuka Draškovića« opravdano i hipotetički pita što bi međunarodna zajednica poduzela prema Hrvatskoj da je primjerice Ante Ðapić imenovan za ministra vanjskih poslova? Ogradivši se, kako je Ðapića uopće nekorektno stavljati uz bok Vuka Draškovića, autor piše: »Što međunarodna zajednica čini Srbiji zbog ministra Draškovića? Je li joj zaprijetila međunarodnim izopćenjem i bojkotom?« Ova knjiga posve opravdano upozorava na opasnoga velesrpskog ideologa, falsifikatora povijesti i lažnog mirotvorca, sada na položaju ministra vanjskih poslova SiCG. Hrvatska vlast, diplomati i javnost trebali bi pomno proučiti Relkovićevu knjigu. Nužno je upozoriti na tu knjigu, zahvaliti savjesnom autoru i cijelom nizu odgovornih sponzora, koji su »preuzeli« obvezu države i omogućili njenu pojavu. Mjerodavna bi ministarstva trebala barem financirati prijevod knjige na engleski, te je u ime istine plasirati u svijet. Uvažavati značenje autora i njegove knjige, treba i zato, jer je katolićki publicist Ivica Relković; onaj koji je u 113 dana tamnice i srpskog mučenja u Vojniću 1991. na vlastitoj koži iskusio Draškovićevu metodologiju.

Tu se jasno vidi britanska i francuska naklonost Srbima i četnicima.